Past the actual Display: The planet associated with Online Gaming These days

Imam pedeset i dvije godine i radim kao automehaničar u maloj radionici na periferiji Osijeka, u istoj onoj radionici u kojoj sam počeo raditi kao šegrt kada sam imao šesnaest. Cijeli život provedem pod automobilima, s rukama crnim od ulja, s leđima koja me bole svaki dan sve više, i s mišlju da je pošten rad jedino što čovjeka drži na zemlji. Oženjen sam Anđom već osamnaest godina, imamo kćer koja studira u Zagrebu i sina koji je završio srednju i sada traži posao, i mogu reći da smo prošli sve ono što jedan brak može proći. Bilo je dobrih godina, bilo je loših, bilo je trenutaka kada smo se gledali preko stola i pitali se jesmo li još uvijek ono što smo bili na početku. Ali uvijek smo se nekako izvukli, uvijek smo pronašli način da nastavimo dalje, i to je nešto čime se ponosim više nego bilo kojim automobilom koji sam popravio.

Prošla godina bila je jedna od onih težih. Radionica je poslovala slabo, gazda je počeo razmišljati o zatvaranju, i ja sam nekoliko mjeseci radio sa skraćenim radnim vremenom, što je značilo da mi je plaća bila manja nego ikada. Anđa je radila u trgovini i njezina plaća bila je jedva dovoljna da pokrijemo osnovne troškove, a sin je tražio posao bezuspješno već mjesecima, sjedio kod kuće i gledao u ekran, i ja sam osjećao da ga svakim danom sve više gubim, da se povlači u sebe, da gubi nadu. Sjećam se da sam se jedne večeri vratio kući posebno iscrpljen, sjeo za kuhinjski stol, i Anđa mi je donijela tanjur graha koji je bio više voda nego grah, i nasmijala se, onim svojim smijehom koji me uvijek razoruža, i rekla mi da će sve biti u redu. Nisam joj vjerovao, ali nisam htio to pokazati. Samo sam klimnuo glavom, pojeo tu juhu, i otišao leći.

Te noći nisam mogao spavati. Ležao sam u mraku, slušao Anđino disanje, i razmišljao o tome kako ću platiti račune za struju i vodu koji su stizali sljedeći tjedan, kako ću sinu reći da još malo pričeka, kako ću kćeri poslati novac koji joj treba za knjige. Osjećao sam se nemoćno, kao da sam izgubio kontrolu nad vlastitim životom, i to je osjećaj koji me uvijek najviše plašio. U tom trenutku, sasvim slučajno, sjetio sam se kolege iz radionice koji mi je jednom prilikom spomenuo da povremeno igra nešto na internetu, da mu to pomaže da se opusti, i da je čak nekoliko puta nešto i osvojio. Nisam ga tada ozbiljno slušao, ali sada mi je ta misao nekako sjela. Uzeo sam telefon s noćnog ormarića, otvorio preglednik, i počeo pretraživati. Nisam znao što tražim, nisam imao nikakav plan, samo sam se nadao da ću pronaći nešto što će mi odvratiti misli od briga koje su me gušile.

Negdje nakon pola sata pretraživanja, naišao sam na stranicu koja je izgledala jednostavno i uredno, bez onih neonskih boja koje bi me odmah odbile, i u opisu je pisalo nešto o vavada isplate koje su brze i pouzdane, što me donekle umirilo jer sam se bojao da bih mogao upasti u nešto sumnjivo. Registrirao sam se, ispunio sve što je trebalo, i ušao u sučelje koje mi je u prvom trenutku izgledalo kao da je na drugom jeziku. Toliko je toga bilo, toliko opcija, toliko igara, da sam se osjećao izgubljeno. Ali nisam odustao. Odabrao sam jednu jednostavnu igru, onu s voćem i brojevima, i počeo sam igrati s najmanjim mogućim ulogom, čisto da vidim kako sve funkcionira. Prvih nekoliko okretaja bilo je bez ikakvog uzbuđenja, samo rutinsko kliktanje, i gotovo sam zaspao. A onda, negdje nakon desetog okretaja, simboli su se posložili u kombinaciju koja je zasvijetlila cijelim ekranom. Dobio sam nešto malo, možda dvjesto kuna, ali u tom trenutku, u toj tišini, s Anđom koja je spavala pokraj mene, to je bilo kao da sam osvojio milijun.

Nisam odmah rekao Anđi. Nisam znao kako će reagirati, bojao sam se da će pomisliti da sam poludio, da se kockam, da radim nešto što nije u redu. Ali sljedećih dana počeo sam povremeno otvarati tu stranicu, uvijek noću, uvijek u tišini, i polako sam učio kako sve funkcionira. Naučio sam koje igre daju bolje šanse, kada je pametno stati, kako iskoristiti bonuse koji su se povremeno pojavljivali. Postao sam strpljiv, smiren, gotovo metodičan, kao da popravljam motor koji ne poznajem, korak po korak, bez žurbe. I negdje nakon dva tjedna, dogodilo se nešto što mi je promijenilo ne samo noći, nego i pogled na cijelu situaciju u kojoj smo se nalazili. Osvojio sam dobitak koji je bio dovoljan da pokrijemo sve račune koji su nas čekali, da sinu damo nešto novca da može otići na razgovor za posao u drugi grad, i da kćeri pošaljem sve što joj treba bez grižnje savjesti. Nisam mogao vjerovati. Sjedio sam za kuhinjskim stolom, gledao u telefon, i smijao se sam sebi, tiho, da ne probudim Anđu.

Kada sam joj konačno rekao, bilo je to dva dana kasnije, za doručkom. Rekao sam joj mirno, bez uzbuđenja, kao da joj govorim da sam kupio kruh. Objasnio sam joj što sam radio, kako sam to radio, i koliko sam osvojio. Očekivao sam da će se naljutiti, da će me pitati jesam li normalan, da će mi reći da se to ne radi. Ali ona je samo sjedila, gledala me, i onda se nasmijala, onim svojim smijehom koji me uvijek razoruža, i rekla mi da sam lud, ali da je ponosna na mene jer sam pronašao način da pomognem. Tog dana smo otišli u grad, platili sve što je trebalo platiti, i sjedili u kafiću na Korzu, pili kavu, i gledali ljude kako prolaze. Bilo je to jedno od onih poslijepodneva koja pamtim ne zbog novca, nego zbog osjećaja da smo ponovno na istoj strani, da smo tim, da se zajedno borimo.

Ono što me najviše iznenadilo nije bio novac, nego način na koji se naš sin promijenio. Kada smo mu rekli da imamo nešto novca da mu pomognemo, vidio sam u njegovim očima onu iskru koja je bila ugašena mjesecima. Otišao je na taj razgovor za posao, dobio ga je, i sada radi u jednoj firmi u Zagrebu, i svaki put kada se čujemo, čujem u njegovom glasu da je ponovno pronašao sebe. To je nešto što ne mogu opisati riječima, nešto što nadilazi svaki novac, svaki dobitak, svaku igru. A vavada isplate koje su sada, kada ih se sjetim, bile brze i jednostavne, omogućile su mi da sve to realiziram bez ikakvih komplikacija, bez čekanja, bez brige da će nešto poći po zlu. To je iskustvo koje me naučilo da ponekad, u najtežim trenucima, rješenje dođe iz potpuno neočekivanog smjera, i da je važno ne odbaciti ga unaprijed, nego ga pustiti da se pokaže.

Prošlo je nekoliko mjeseci od tada. Radionica je ponovno počela raditi punim kapacitetom, gazda je odustao od zatvaranja, i ja sam se vratio svojim redovnim smjenama. Anđa i ja i dalje sjedimo na istom kuhinjskom stolu, jedemo istu hranu, ali nekako je sve drugačije. Smijemo se više, razgovaramo više, i ono što je između nas postalo je čvršće nego što je bilo prije. Povremeno, kada navečer sjednem na balkon, otvorim onu stranicu, pogledam što se nudi, možda uplatim koju kunu, ali to sada radim s potpuno drugačijim osjećajem. To nije više bijeg od problema, to je podsjetnik da se problemi mogu riješiti, da život ima svoje načine, i da je važno ostati otvoren prema svemu što dolazi. Nisam postao ovisan, nisam izgubio glavu, nisam zanemario svoje obaveze. Naprotiv, postao sam svjesniji svega što imam, svjesniji svoje obitelji, svjesniji onoga što je zaista važno. A to je, na kraju, najveći dobitak koji sam ikada ostvario, veći od bilo koje brojke na ekranu, veći od bilo kakve isplate. Jer novac dođe i prođe, a ono što ostane je ono što si izgradio s ljudima koje voliš, i to je nešto što ti nitko ne može uzeti.